Muzej Mimara, Zagreb, 15. prosinca 2007.

Govor gđe Ane Ašperger prigodom 50. obljetnice Društva znanstvenih i tehničkih prevoditelja (15. prosinca 2007.)

Dragi naši gosti, kolegice i kolege,

okupili smo se da proslavimo pedesetu obljetnicu našega Društva. Dugo je to razdoblje – pola stoljeća. Sve do našeg osnutka i književni i stručni prevoditelji bili su u jedinstvenoj organizaciji – u Društvu prevodilaca Hrvatske, a to je Društvo pripadalo Savezu društava prevodilaca Jugoslavije.

Prije nego što sam počela pripremati ovo predavanje pročitala sam sve naše statute, sve zapisnike skupština i zapisnike upravnih odbora. Uvidjela sam da bi iznošenje svih važnih podataka o našem Društvu potrajalo predugo, pa sam odlučila iznijeti – uvjetno rečeno – intimnu povijest Društva. Ta mi je ideja sinula nakon što sam pročitala knjigu Theodora Zeldina „Intimna povijest čovječanstva“ (“An Intimate History of Humanity”). Želja mi je bila govoriti o događajima kojih se sjećamo sa sjetom i veoma često i s osmijehom.

Osnivačka, konstituirajuća skupština održala se 23. prosinca 1957. s početkom u 18 sati u Pionirskom domu u Zagrebu. Ideja za osnivanjem potekla je od dr. Josipa Ritiga, člana ondašnjeg Društva prevodilaca Hrvatske. On je, naime, na jednom međunarodnom prevoditeljskom kongresu doznao da su se u nekim zemljama književni i stručni prevoditelji odvojili i osnovali svoja posebna društva. Smatrao je da bi bilo lijepo i pohvalno da i Hrvatska pripada onim malobrojnim državama koje prednjače u svijetu na području stručnog prevoditeljstva.

Prije pola stoljeća, kao i danas, društva su se osnivala tako da se sastalo najmanje deset uglednih ljudi iz neke struke i donijelo odluku o osnivanju društva te zacrtalo svoje ciljeve i zadatke u svojim pravilima. Danas se pravila nazivaju statutom. Pravila i imena osnivača dostave se nadležnim vlastima na odobrenje i kad se vlasti suglase, mogu razvijati svoju djelatnost kao pravni subjekt. No, bila su to „olovna vremena“ i ondašnje vlasti u Jugoslaviji primale su sa sumnjom inicijative koje su potekle „odozdo“, od skupine građana, premda je po tadašnjem zakonu to bilo moguće. Postavile su vlasti i uvjet da takvo društvo osnujemo, o čemu ću govoriti poslije.

Osnivači su bili: dr. Zorislav Dukat, odvjetnik, dr. Leo Držić, ugledni književni prevoditelj, dr. Kruno Simon, prevoditelj filmova, dr. Dragomir Andričević, odvjetnik, Branko Bucalo, novinar, dr. Josip Ritig, pravnik, inž. Josip Turčić, inž. Josip Petrović, Mladen Vukelić, dr. Teodor Gjurgjević i Marija Biondić.

Kako nismo mogli dobiti na uporabu neke državne prostorije, sastajali smo se u stanovima tajnika Društva, adrese kojih stanova smo navodili kao sjedište Društva. Te su adrese bile i Ilica 29/II, Varšavska 10 i Klaićeva 42. U tim se stanovima sastajalo i poslovalo dva-tri put na tjedan po dva-tri sata. Od 1977. Društvo ima iznajmljene prostorije u Palmotićevoj 22, a od 1999. do danas u Amruševoj 19. Od listopada 1976. do danas Društvo posluje puno radno vrijeme, svaki dan osam sati, osim subote i nedjelje.

Naši su predsjednici bili:

dr. Josip Ritig (1958. – 1964. i 1974. – 1977.)
Karlo Novak (1964. – 1965.)
Miro Grgić (1965. – 1966.)
dr. Zorislav Dukat (1966. – 1974.)
inž. Milan Crnobori (1977. – 1980.)
inž. Mladen Baron (1980. – 1986.)
Tomislav Martinović, prof. (1986. – 1990.)
Stanka Pavuna, prof. (1990. – 1995.)
Krešimir Blaževac, prof. (1996. – 1998.)
inž. Darko Mergenthaler (1998. – 1999.)
Marijan Tokić, prof. (1999. do danas).

Prije nego što ću govoriti o ostvarivanju naših ciljeva i djelatnostima kojima smo te ciljeve ostvarili, govorila bih o našim statutima kao temeljnim dokumentima za naš rad. Statuti su zanimljivi i stoga što odražavaju političke promjene u našoj zemlji. Ukupno smo ih imali deset, ne zato što smo htjeli promijeniti naše izvorne ciljeve zacrtane na osnivačkoj skupštini 1957., nego uglavnom zato što su nas političke prilike primorale na to.

Prvi statut odobren 1958. zvao se „Pravila“, a naše Društvo „Društvo stručnih prevodilaca Hrvatske“. Imao je 26 stavaka. Imali smo predsjednika, potpredsjednika, blagajnika, stručnu komisiju, upravni odbor i nadzorni odbor. Zanimljivo je da se u ovim „Pravilima“ ne spominje trajanje mandata. Ne spominje se ni u sljedećem statutu iz 1970. Očito je da se tako velika demokratičnost u to doba nije tolerirala. Godine 1971. promijenili smo naš naziv u „Društvo znanstvenih i tehničkih prevodilaca Hrvatske“ jer smo namjeravali postati članom FIT-a (Svjetska federacija prevoditelja), a FIT je primao članove pod takvim nazivom.

Godine 1974. odobren je novi statut jer je počelo samoupravljanje, pa se tekst morao „ukrasiti“ samoupravnim floskulama. Broj članaka porastao je na 78. Morali smo među ciljeve upisati „iznalaženje adekvatnih rješenja za neposredno sudjelovanje stručnih prevodilaca u izgradnji politike samoupravnog socijalističkog društva itd.“.

Godine 1977. već imamo 87 članaka, također zbog dodavanja fraza o samoupravnim strukturama. Godine 1986. političke floskule čine veći dio Statuta, a broj članaka povećao se na 94. Kako je onda Tito već bio umro, nazive funkcija u Društvu morali smo preinačiti prema nazivima u državnoj strukturi. Nitko se nije smio nazivati predsjednikom – predsjednik je postao predsjedavajući predsjedništva, upravni odbor postao je predsjedništvo, a nadzorni odbor – odbor samoupravne kontrole itd. Morali smo osnovati i „Odbor za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu“. Jedan članak je glasio: „Odbor sprječava djelatnosti koje teže promjeni društveno-političkog sistema SFRJ.“

Godine 1990. promijenili smo naziv Društva u „Hrvatsko društvo znanstvenih i tehničkih prevoditelja“, a 1993. skratili Statut na 30 članaka, bez floskula. Tri godine poslije, 1996., izbacili smo iz Statuta pružanje prevoditeljskih usluga jer Zakon o udrugama brani profitabilnu djelatnost, ali se Statut iz 1993. inače nije mijenjao.

Godine 1997. Statut ostaje isti kao prethodni, samo kao novost donosi da podružnice nisu pravne osobe.

Kada danas netko pročita naše statute iz sedamdesetih i osamdesetih godina, možda će pomisliti da smo se pretvorili u političku organizaciju. Među ciljevima Društva jedva se nazire struka i stručno prevoditeljstvo, ali dobar poznavatelj ondašnjih prilika smatrat će sve te fraze komičnima, prema izreci „totalitarizam + vrijeme = komedija“.

Kako bih sustavnije obuhvatila naš rad, držala bih se članka 6. našeg sadašnjeg Statuta koji sadrži ciljeve i djelatnosti kojima se ostvaruju ciljevi Društva.

Cilj 1. „Okupljati prevoditelje te poticati i razvijati svijest svojih članova o prevoditeljskoj etici i odgovornosti prevoditelja.“

Članovi se okupljaju kako bi zadovoljili svoju potrebu za pripadanjem skupini ljudi iste profesije. Godine 1960. već smo imali 68 članova, 1963. godine 190 članova, 1965. godine 200 članova, 1988. godine 750 članova, a danas njih oko 400. U našoj matičnoj knjizi imamo upisanih oko 3500 članova. Mnogi su već umrli, a mnogi su iz raznih razloga prestali plaćati članarinu, pa su brisani iz članstva. Od naše osnivačke skupštine do danas postavljali smo razne kriterije za prijam u članstvo. Članovi su uglavnom morali položiti prijamni ispit ili, u jednom razdoblju, donijeti na uvid 300 stranica prijevoda. Sudski tumači primaju se bez prijamnog ispita jer se njihovo znanje već provjeravalo prigodom njihova imenovanja sudskim tumačem. No, kako se politika uvijek miješala u naša pravila, u doba samoupravljanja vlasti su sugerirale da ne budemo isključivi i da primamo u članstvo svakoga tko pod moralnom i materijalnom odgovornošću potpiše pristupnicu u kojoj izjavljuje da se bavi stručnim prevođenjem.

O etici i odgovornosti ispitivači su uvijek naširoko govorili budućim članovima i upozoravali ih na golemu štetu koju može prouzročiti netočan ili površan prijevod.

Kako sam prije spomenula da ću govoriti o intimnoj povijesti Društva, moram napomenuti da su se prevoditelji, osim želje za pripadanjem skupini ljudi iste profesije, većinom učlanili u nadi da će dobivati tekstove na prijevod. U našem sadašnjem Statutu taj se financijski aspekt ne spominje jer prema sadašnjem zakonu naše Društvo pripada u neprofitne institucije, ali se u starijim statutima navodilo da Društvo posreduje kod povjeravanja stručnih prijevoda pojedinim članovima koji imaju potrebnu spremu i znanje na određenom području.

Danas je Društvo registrirano pri Ministarstvu pravosuđa, a Prevoditeljski centar, koji dijeli prevoditeljske poslove, pri Trgovačkom sudu. Postoji, međutim, ugovor između Društva i Prevoditeljskog centra u čijem članku 1. stoji da će članovi Društva putem Prevoditeljskog centra obavljati prevoditeljske usluge prema trećim osobama kao naručiteljima prijevoda.

I u socijalizmu smo mi prema zakonu bili neprofitna, društvena organizacija, ali kako privatnih agencija nije bilo, vlasti su tolerirale našu djelatnost, pogotovo kad smo im „objasnili“ da se prijevodi moraju povjeravati članovima Društva kako bi postojala društvena kontrola nad prijevodima jer se ne smije ostvarivati profit i doći do nekog vida komercijalizacije. Naravno da se ostvarivao profit i da smo obavljali komercijalnu djelatnost, ali ovakve su floskule uvijek urodile plodom.

Društvo sad nema plaćenog namještenika, svu administraciju, financijsko poslovanje, brigu o posuđenim rječnicima itd. obavljaju namještenici Prevoditeljskog centra besplatno. Društvo također ne sudjeluje u plaćanju režijskih i drugih troškova u prostorijama Društva, nego svoje prihode – a to su članarine – troši na izdavanje „Prevoditelja“ i organizaciju raznih skupova članova.

Cilj 2. „Zaštićivati svoje članove i boriti se za njihov položaj u društvu; razvijati i obogaćivati hrvatsko strukovno nazivlje u suradnji sa znanstvenim i obrazovnim ustanovama i prevoditeljskim ustanovama.“

Članstvo našega Društva u Svjetskoj federaciji prevoditelja (FIT) bilo je od neprocjenjive važnosti u zaštićivanju stručnih prevoditelja. FIT je pod zaštitom UNESCO-a. Na svojoj 19. generalnoj skupštini 1976. u Nairobiju UNESCO je donio „Preporuku o pravnoj zaštiti prevoditelja“ u kojoj se izjednačuju prijevodi znanstveno-tehničkih prevoditelja s literarnim prijevodima. Tu je Preporuku jednoglasno prihvatilo 145 članica UNESCO-a (među kojima je bila i Jugoslavija), pa je postala temeljnim dokumentom u borbi našega Društva za prava stručnih prevoditelja u našoj zemlji. Poslali smo zahtjev našim ondašnjim vlastima, pozivajući se na rezoluciju UNESCO-a, da se prevoditelji plaćaju kao i svi ostali radnici s visokom školskom spremom i rangiraju (prema ondašnjim platnim razredima) ovako:

1. Prevoditelj pripravnik
2. Stručni prevoditelj
3. Samostalni stručni prevoditelj
4. Stručni savjetnik za prijevode
5. Voditelj odjela za prijevode.

Samostalnim prevoditeljima Društvo je ishodilo da mogu uplaćivati mirovinsko i zdravstveno osiguranje na temelju članstva u Društvu. U najnovije vrijeme samostalni prevoditelji moraju registrirati svoju djelatnost na drukčiji način, ali naši članovi koji se odluče postati pravni subjekti mogu za svoju djelatnost od Društva dobiti statistički broj za svoju samostalnu djelatnost.

Glede dijela Cilja 2. „razvijati i obogaćivati strukovno nazivlje“ moramo se vratiti u stara vremena i govoriti o jednoj povijesno važnoj ulozi našega Društva.

Mi smo se osnovali ubrzo nakon poznatoga Novosadskog dogovora potpisanog u prosincu 1954. Točka 1. toga Dogovora kaže: „Jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik“. Točka 6. glasi: „Pitanje izrade zajedničke terminologije također je problem koji zahtijeva neodložno rješenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života“.

Da bismo dobili odobrenje za registraciju našega Društva, vlasti su postavile uvjet da sudjelujemo u ostvarenju točke 6., to jest da tu zadaću u potpunosti preuzmemo na sebe. Nismo imali izbora. Zadaću smo preuzeli 17. travnja 1958., a odobrenje rada našega Društva uslijedilo je 21. listopada 1958.

Dana 17. travnja sazvan je sastanak na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kako bi se potpisao dogovor da Savez društava prevodilaca Jugoslavije bude nositelj zadatka izrade „rječnika stručne i naučne terminologije na principu dedubletiranja – jedan izraz za jedan pojam“. Govorilo se o Savezu, premda smo mi u Hrvatskoj jedini u Jugoslaviji imali Društvo stručnih prevodilaca u osnivanju jer se tada na individualne republičke inicijative nije dobro gledalo. Ostala republička društva stručnih prevoditelja u Jugoslaviji osnivala su se nekoliko godina nakon našega Društva.

Na tom su sastanku uz dr. Josipa Ritiga, predstavnika našega Društva, bili dr. Josip Hamm, sveučilišni profesor, dr. Ljudevit Jonke, sveučilišni profesor u ime Matice hrvatske, i Zlatko Gorjan, u ime Saveza prevodilaca Jugoslavije, a dogovor je supotpisao i Mate Hraste, sveučilišni profesor. Izvorni potpisani „Dogovor“ nalazi se u arhivi Društva. Naše je Društvo trebalo do kraja lipnja 1958. izraditi prijedlog za taj opsežan rad i poslati na odobrenje Pravopisnoj komisiji Matice srpske u Novom Sadu koja bi onda postavila principe za prihvaćanje zajedničkih termina. Jedna skupina terminologa u našem Društvu marljivo je radila na tom poslu sve do 1963. U ovaj projekt uključilo se i Udruženje stručnih prevodilaca Srbije, odmah nakon osnutka toga udruženja 1960. godine.

No, što je taj višegodišnji rad pokazao?

U časopisu našega Društva „Lingvist“ br. 4 od srpnja 1963. dr. Ritig, predsjednik naše terminološke komisije, piše da su se našli pred nerješivim problemom: „Od 15-20.000 skupljenih termina na dublete otpada 3-4000 termina koje valja ujednačiti. Što više, iz dana u dan stvaraju se novi različiti stručni termini u Zagrebu i Beogradu, a stručni prevoditelji i njihova društva nemaju pravo statutiranja, tj. odlučivanja koji će se termini prihvatiti a koji odbaciti“. Ne mogu prevoditelji odlučiti je li ispravno reći ‘isporuka strojeva dušičnih gnojiva’ ili ‘liferacija mašina za proizvodnju azotnih đubriva’, niti je li ispravna riječ ‘tokarilica’ ili ‘strug’, ‘kuglični ležaj’ ili ‘loptično ležište’, ‘tinta i komad papira’ ili ‘mastilo i parče hartije’. Dakle, naš je mukotrpan terminološki rad ukazao na to da je sav novac plaćen za ‘dedupletiranje’ urodio posve suprotnim plodom od izvorne nakane.“

Budući da se 1963. nije smjelo tvrditi da se radi o dva različita jezika, dr. Ritig u svom članku piše „da se stručni prevoditelji nalaze u delikatnom položaju: želeći da se drže načela jezičnog jedinstva srpskohrvatskoga moraju prevoditi jednom terminologijom – ali kojom?“ I dodaje: „Događalo se da su ugovori bili sklapani sa stranim partnerima na jednoj, a kasnije na drugoj terminologiji, pa se strancima činilo da se radi o dva različita jezika“.

Bilo bi od velike važnosti da neki stručnjak za povijest hrvatskoga jezika, ili osoba koja piše doktorat o toj temi pregleda našu arhivu jer bi tu pronašao izvornu građu i dokumentaciju za koju se malo zna, ali koja bjelodano dokazuje da je najveća razlika između srpskoga i hrvatskoga jezika u stručnom nazivlju. Politika se htjela nametnuti lingvističkoj znanosti, ali je znanost pobijedila. Nakon objavljivanja naših nalaza Srbi su pisali svoje stručne rječnike na svom jeziku, a Hrvati na svom. Političari su prešutno prihvatili ovu činjenicu, ali službeno se o tome dugo nisu dogovorili.

Od ranih sedamdesetih godina do danas naši su napori za unapređenjem hrvatske stručne terminologije usmjereni više na borbu protiv uporabe germanizama i anglicizama, npr. da se ispravno kaže brtvilo a ne dihtung (dichtung) i rasplinjač a ne fergazer itd.

Cilj 3. „Surađivati s prevoditeljskim i srodnim udrugama u zemlji i inozemstvu u rješavanju strukovnih teškoća prevoditeljstva i prevoditelja, štititi Društvo i socijalni položaj prevoditelja te njihova autorska prava.“

Surađivali smo sa Savezom društava znanstvenih i tehničkih prevodilaca Jugoslavije od 1961. kad se taj Savez osnovao. Bila je to više formalna i administrativna suradnja. Prevoditeljski skupovi koje su pojedinačna republička društva organizirala formalno su se uvijek održavali „pod okriljem Saveza“. Inače tu suradnju pamtim po neprestanim i nepotrebnim političkim „prepucavanjima“.

Suradnja sa Svjetskom federacijom prevoditelja (FIT) bila je korisnija i intenzivnija. FIT se osnovao 1953. Tada je bilo šest članova, a sad ih ima oko 70. Iz nekih zemalja FIT ima i više članova.

Godine 1961. učlanio se u FIT ondašnji jedinstveni Savez društava prevodilaca Jugoslavije, a 1972. Savez društava znanstvenih i tehničkih prevodilaca Jugoslavije.

Godine 1963. u Dubrovniku je održan Svjetski kongres FIT-a na kojem je prihvaćena „Povelja prevoditelja“ (Translators Charter), jedan od temeljnih dokumenata FIT-a. Naš Zlatko Gorjan postaje predsjednik FIT-a od 1964.

Da se opet vratim na „intimnu povijest Društva“, htjela bih citirati neke pomalo komične rečenice iz jednog zapisnika našega Upravnog odbora koji je održan neposredno prije odlaska na Kongres u Dubrovnik. Bila su to financijski teška vremena, novca za put i boravak nije bilo, pa je Upravni odbor uputio zahtjev kulturnim vlastima za novčanu pomoć s ovim riječima: „Što više prevodilaca ide i razgovara sa stranim prevodiocima o uspjesima socijalizma i komunizma, to će politički uspjeh Kongresa biti veći“. To je, izgleda, bio snažan argument jer su odobrena velika sredstva i prevoditelji iz našega Društva išli su na Kongres masovno, na državni račun.

Državne dotacije za naš rad prestale su 1981. i otad nikada ništa nismo dobivali.

FIT je dosad imao 17 kongresa, a osim u Dubrovniku 1963., jedan je održan i u Beogradu, 1990. godine.

Naše Društvo, već kao posebno društvo Republike Hrvatske, dakle ne putem Jugoslavije, primljeno je u FIT na 13. kongresu u Brightonu 1993. Kako Hrvatska ni u koju svjetsku ili europsku organizaciju ne može ući jednostavno, i mi smo imali podosta teškoća da nas učlane (jedva su shvatili da Hrvatska više nije u sastavu Jugoslavije).

Od primitka Hrvatskog društva znanstvenih i tehničkih prevoditelja u FIT malo nas je išlo na kongrese FIT-a. Jedna je članica išla na Kongres u Australiju (prof. Stanka Pavuna) i jedan naš član, prof. Marijan Tokić, u Finsku na 17. kongres. Sedamdesetih godina išlo se na kongrese masovno, tako da se na Kongres u Montrealu 1977. prijavilo toliko prevoditelja da smo se bavili mišlju da za tu svrhu unajmimo poseban charter avion.

Sljedeći, 18. kongres bit će u Kini. Bilo bi dobro da nas ide što više.

Cilj 4. „Prikupljati izvore strukovnog nazivlja (rječnike, glosare, priručnike i ostalu strukovnu literaturu) i stavljati ih na raspolaganje članovima.“

Imamo oko 1000 stručnih rječnika koji stoje na raspolaganju članovima. Nalaze se i na našoj web-stranici, trebali bismo popis malo ažurirati. Prije smo kupovali gotovo sve rječnike, ali sad je potreba za njima nešto manja zbog interneta kojim se većina naših članova svaki dan služi.
Od časopisa redovito primamo Babel časopis FIT-a, FIT Newsletter, Universitas iz Austrije, MDÜ (Mitteilungen für Dolmetscher und Übersetzer) iz Njemačke, Mostove iz Slovenije, Cadernos de Estudios Linguisticos iz Brazila, časopis Jezik i mnoge druge. Nažalost, malo ih se čita.

Cilj 5. „Izdavati rječnike, glosare i djela o prevoditeljstvu i nazivlju.“

Rječnike ne izdajemo kao Društvo, ali su ih izdali mnogi naši sadašnji i bivši članovi. Da spomenem samo neke najvažnije:

• dr. Ignac Kulier: Englesko-hrvatski i hrvatsko-engleski prehrambeni rječnik
• prof. dr. Vladimir Ivir: Hrvatsko-srpsko-engleski rječnik privrednog nazivlja, Teorija prevođenja i mnogi drugi
• Milica Gačić: Englesko-hrvatski rječnik prava
• Đurđica Matas: Četverojezični rječnik poljoprivrede, šumarstva, veterine i primijenjene biologije
• Vlasta Tanay: Englesko-hrvatski medicinski rječnik
• Miroslav Kiš i sur.: Informatički rječnik, englesko-hrvatski
• Marija Vrban: Elektrostrojarski rječnik, englesko-hrvatski i hrvatsko-engleski

Budući da šezdesetih i sedamdesetih godina nije bilo mjerodavnih stručnih rječnika (Dabčev Tehnički rječnik, njemačko-hrvatski, izašao je tek 1969., a hrvatsko-njemački 1970.), glosari koje je naše Društvo izdavalo bili su od goleme koristi. Tiskali smo ih u velikoj nakladi i prodavali ne samo našim članovima nego tvornicama i poduzećima. Bili su uvijek razgrabljeni. Da spomenem samo neke:

• Blanka Jakić: Hrvatsko-njemački glosar ekonomskih političkih termina
• Karmela Milačić: Hrvatsko-talijanski poslovni razgovori
• Lenjina Švob: Hrvatsko-ruski ekonomski termini
• Ivica Raić: Elektrotehnički i strojarski glosar, hrvatsko-engleski, englesko-hrvatski, hrvatsko-njemački, njemačko-hrvatski u 6 nastavaka
• dr. Ivana Batušić: Rječnik francuske mode i šivanja, francusko-srpskohrvatski i srpskohrvatsko-francuski

Cilj 6. „Izdavati društveni časopis radi općeg i strukovnog obavještavanja članova i javnosti o radu Društva.“

Prvi naš časopis bio je LINGVIST. Izdavali smo ga od 1963. do 1965. Počeo je izlaziti kao „Časopis stručnih prevodilaca Hrvatske“. Slali smo ga u sve republike Jugoslavije, pa smo stoga poslije „zamoljeni“ da ga izdajemo kao „Časopis stručnih prevodilaca Jugoslavije“ jer takav časopis druga republička društva nisu imala.

Suradnici su bili veoma ugledni ljudi, odnosno s vremenom ugledni postali: Željko Bujas, Miroslav Beker, Vladimir Ivir, Blanka Jakić, Ivana Batušić, Zlatko Crnković itd. Gotovo su svi oni poslije izdavali svoje rječnike.

„Lingvist“ je objavljivao veoma korisne glosare. Objavljivale su se riječi i pojmovi koji se nigdje u tiskanom obliku nisu mogli naći na našem tržištu, a prevoditelji su ih morali rabiti u svakidašnjem radu. Primjeri: Nadzorni odbor Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije = Financial Supervisory Committee of the Socialist Alliance of the Working Poeple of Jugoslavia. Ili: investitor = employer, nadzorni organ (na gradilištu) = engineer, izvođač = contractor.

Nikada naklada nije bila dosta velika za tržište. Urednik je bio pokojni Marijan Novak.

Drugi naš časopis bio je (i sada je) „Prevoditelj“. Prvi je broj izašao u rujnu 1976. Urednici su bili: Mario Kinel, Stanka Pavuna, Loredana Maravić i Vinko Purgar. Izlazi jedanput-dvaput na godinu. Najnoviji je broj 86.

Premda sad imamo veliki broj stručnih rječnika i služimo se internetom, prilozi u „Prevoditelju“ su korisni, poučni i zanimljivi. Svaki prijedlog za poboljšanjem kakvoće dobro je došao. Pozivamo također članstvo da šalje što više priloga za objavljivanje.

Nisam govorila o svima našim ciljevima zacrtanim u Statutu jer se pozornost slušatelja ne može predugo zadržati, ali vjerujem da sam ipak ukazala na to da je naše Društvo obavilo zaista koristan stručni rad.

Pri kraju bih navela što smo prevodili i koliko. Uz posredovanje Društva, a sad uz posredovanje Prevoditeljskog centra, naši članovi prevode 150-200 kartica na dan, oko 3-4 tisuće na mjesec, a ukupno od našeg osnutka preveli smo blizu dva milijuna autorskih kartica. Prevodimo na dvadesetak stranih jezika i s tih jezika na hrvatski. Radili smo za više od 4000 komitenata – naručitelja. Za neke radimo već 50 godina, što ukazuje na to da su naši naručitelji zadovoljni našim stručnim radom. Od naših dugogodišnjih naručitelja spomenula bih Končar, Đuru Đakovića, HEP, Kraš, Ingru, Plivu itd.

Tijekom Domovinskog rata nije bilo mnogo prijevoda, a i ono što smo prevodili često smo radili besplatno. Prevodili smo zahvalnice na donacijama humanitarnih konvoja, apele za intervenciju – zaustavljanje rata i zamolbe za priznavanjem Hrvatske kao samostalne države. Najviše smo prevodili konsekutivno – naši su prevoditelji pratili humanitarne konvoje i novinare koji su razgovarali s našim političarima. Uglavnom su se tražili prevoditelji, konsekutivni i simultani – kao pratnja. Zbog zahtjeva za pratnjom, a pratnja se na engleskom jeziku može reći „escort“, dolazilo je i do komičnih situacija. Neki je Japanac tražio od nas „escort service“. Budući da su to bila tjeskobna vremena, ja sam pomislila da se radi o pratnji novinara, a ne o pratnji „animirdame“, pa sam poslala jednog našeg starijeg člana, starijeg od 70. Došlo je do velike konfuzije, naravno da je Japanac njegove potencijalne usluge otklonio, a mi smo se godinama smijali toj zaista nespretnoj jezičnoj zabludi.
No, da se vratimo ozbiljnim stvarima. Ni jedna važna zgrada, most, bolnica, škola, nuklearni reaktor ili hidrocentrala nije se sazidala bez naših tehničkih prijevoda. Prenijeli smo dostignuća u svijetu na području tehnologije i pravnih normi, poboljšali smo zakonodavstvo naše zemlje, upoznali svijet s našim prirodnim ljepotama prijevodima turističkih prospekata i unaprijedili gospodarstvo vrsnim prijevodima ugovora. Svaki je naš prijevod povezivao svijet s Hrvatskom. Da i ne govorim o simultanim i konsekutivnim prijevodima bez kojih naše vlasti ne bi mogle uspostaviti kontakte sa svijetom.

Dakle, naši su prevoditelji svojim radom uzdignuli Hrvatsku na višu znanstvenu, tehnološku i civilizacijsku razinu.

Stoga bih ovo izlaganje završila citiranjem filozofske konstatacije: „Mi možemo biti zadovoljni svojom srećom samo ako i svijet ima neke koristi od toga što smo prošli kroz njega. To daje i samom životu svrhu koja je veća od prozaične“.

Našim smo prevoditeljskim radom pružili korist našoj zemlji, a donekle i svijetu, pa s pravom možemo biti zadovoljni.