Na Konferenciji Društva stručnih i znanstvenih prevodilaca Hrvatske 10.01.1979. godine, predsjednik inž. Milan Crnobori dao je interesantan prikaz stanja u našem Društvu koncem 1978. godine, koji je ujedno poslužio za izradu plana rada u 1979. godini. Rasprava pokrenuta na temelju njegovog izvještaja otkrila je da se aktivnost članova u Društvu za protekle dvije godine suštinski promijenila, da je ranija nezainteresiranost za probleme Društva zauvijek iščezla i da veliku većinu članova prožima duh suradnje ne samo na planiranju nego i na ostvarenju zacrtanih akcija.(…)
Iz predsjedničkog izvještaja vidimo da nam 531 član uredno ispunjava obaveze prema Društvu, koje se na ohrabrujući način obnavlja, jer mu je u posljednje tri godine pristupilo 289 novih članova. Vidi se da je interes mlađih za nimalo lak prevodilački rad sve veći, a da osoba starijih od 58 godine nemamo već ni 10% od ukupnog broja članova. Pored mladih, sve se više upisuju u Društvo i žene, kojih imamo 220, odnosno 41%.
S obzirom na to što se tokom 1978. godine prevođenjem aktivno bavilo 394 člana, lako je utvrditi da svaki četvrti član još ne može dobiti nikakav prevodilački zadatak od Društva, uglavnom zato što je član nov i još neprovjerenih sposobnosti. Komitenti, naime, povjeravaju Društvu uglavnom teške i komplicirane materijale na prijevod, kojih se mladi i neiskusni sami ni ne smiju prihvaćati, a prisutna je i činjenica da mnogi komitenti traže da im prevodilačke usluge obave iskusniji, njima poznati i od njihove strane već provjereni članovi. To je glavni razlog, što mnogi ne dobivaju posao, a ujedno i dokaz da se moraju ozbiljno prihvatiti učenja. Njima je Društvo dužno ukazati izdašnu pomoć, jer je praksa pokazala, da neki prave dokazane greške u prevođenju tekstova, jer ne poznaju dovoljno stručnu terminologiju ni u našem, ni u stranom jeziku. Nameće se zaključak da se s mladima mora više raditi u okviru jezičnih sekcija i da ove moraju izraditi posebnu metodologiju za ispunjenje svojih zadataka na ovom polju. Hoćeš – nećeš, sekcije moraju ocjenjivati sposobnosti svojih članova i raditi na usavršavanju tih sposobnosti čak do te mjere, da bi same mogle preuzeti odgovornost za podjelu prevodilačkih zadataka svojim članovima.
Na konferenciji se povela riječ i o tome da čak četvrtina od broja članova ne prihvaća prijevode na strane jezike, nego samo na hrvatski, iako većina poduzeća na hrvatski prevode u vlastitoj režiji putem svojih uposlenih prevodilaca. Od našeg Društva se prema tome nekom velikom poslu mnogi ne mogu ni nadati, ako prevode samo na hrvatski.
Slična je ocjena dana i o prevodiocima, koji prevode na strane jezike. I tu se pojavljuje nedovoljno poznavanje stručne terminologije, što rezultira prijevodima, iza kojih Društvo ne može stajati. Po svemu sudeći, stanoviti broj naših članova u svojoj pristupnici olako naveli su da su sposobni za prevođenje na strane jezike. Ta se pojava uočila i kod onih, koji su naveli, da mogu prevoditi konsekutivno, jer kad se postavi pred njih konkretan zadatak, uzmiču govoreći da su mislili na jednostavnije i lakše tekstove.
Iz svega se dakle vidi, da je potrebno pojačati rad sekcija. U tom pogledu dobar nam primjer daje njemačka sekcija koja je intenzivnim radom svojih članova dala već dva sveska terminološkog rječnika i dokazala da se može produbiti rad na usavršavanju prevodilaca. Nisam čvrsto uvjeren, ali je lako moguće, da je ovaj moment utjecao na to da je od svih prijevoda (44.714 kartica) obavila najviše upravo sekcija za njemački jezik (16.510 kartica) i to po svemu sudeći vrlo dobro, jer nismo imali ni jednu reklamaciju. Iza njemačkog u stopu su zahtjevi za prijevode sa i na engleski jezik (15.480 kartica). To znači da su ova dva jezika “zahvatila” 71,4% ukupnog broja svih prijevoda, da su dakle potrebe za ostalim jezicima bile daleko manje (za ruski 3.400, za francuski 2.243, za talijanski 1.462 i za mađarski 1.455).(…) Autor: Cvetko Malušev

Autor ovog članka koji je član britanskog instituta za prevoditeljstvo ITI otkriva kako je posjedovanje pravog osiguranja od profesionalne odgovornosti ublažilo posljedice potencijalno skupe nepromišljenosti

U sklopu mnogih promjena kroz koje je ITI prošao tijekom nekoliko posljednjih godina angažiran je drugi osiguravatelj od profesionalne odgovornosti, tvrtka Towergate. Prošle godine bio sam vrlo zahvalan što sam se mogao obratiti toj tvrtki kad nisam znao što učiniti da naplatim neisplaćeni honorar.

Kako sam dospio u taj nepovoljan položaj?

Neugodno mi je priznati, ali zbog pomanjkanja pouzdanja ja sam se jednostavno poveo za drugim kolegama i prihvatio uvjete koji će se poslije pokazati nekorektnima.

Pristao sam preuzeti velik projekt kao dio tima i pritom sam učinio nekoliko pogrešaka: preuzeo sam posao u vremenskoj stisci, od klijenta s kojim nisam imao prethodne veze, za nizak honorar koji je ugovorio netko drugi. Neugodno mi je priznati, ali zbog pomanjkanja pouzdanja ja sam se jednostavno poveo za drugim kolegama i prihvatio uvjete koji će se poslije pokazati nekorektnima. Siguran sam da je mnogima od vas dobro poznata ta situacija.

Znaci upozorenja

Ugovor koji smo potpisali ovlašno je naveo da ćemo biti isplaćeni ‘po odobrenju od strane krajnjega klijenta’, što se pokazalo kao višemjesečno iščekivanje. Projektni zadatak bio je nejasan, opseg mu je bio nemjerljiv, rok nerealan te ni na koji način nije uzimao u obzir specifičnost naše struke. No, prihvatili smo se posla i obavili ga, isporučujući prijevod sukcesivno i kontrolirajući rad jedni drugima.

Naravno, svatko od nas ima drukčiji stil, a i sam posao sastojao se od prevođenja nekolicine autora različitih stilova, pa je povremeno neizbježno dolazilo do nedosljednosti. Mi smo u svojoj komunikaciji uvijek ustrajali na tome da klijent mora dati prijevod na korekturu i lekturu jednoj osobi, ali on očito nije htio taj dodatni trošak. Nikad više neću preuzeti zajednički projekt s drugim prevoditeljima bez potvrde da će prijevod redigirati jedan urednik radi osiguranja dosljednosti.

Zbog izostanka redigiranja teksta javile su se stilske nedosljednosti, te je klijent, koji nije raspolagao znanjem jezika da bi mogao realno ocijeniti uradak, ustvrdio da prijevod ne valja. K tomu, korekturni otisci u PDF-u koje su nam slali klijentovi slovoslagari pokazali su da se u ‘konačne’ verzije uvukao velik broj tuđih pogrešaka.

Kobna sumnja

Kad se u klijenta uvuče sumnja, vi kao izvršitelj posla bespomoćna ste meta na koju će se svaliti sva krivnja. Kad jednom nestane povjerenja u kvalitetu prijevoda, bez obzira na uzrok, malo toga možete učiniti da biste otklonili sumnju, osobito ako vam nisu navedeni nikakvi konkretni primjeri te se kvalifikacija temelji na ‘osjećaju’. Druga je pouka ovog slučaja: provjerite razumije li vaš klijent bilo izvorni bilo ciljani tekst prije nego što počnete raditi. U protivnom, kako će moći ocijeniti konačni rezultat?

Druge stvari kojih se treba obvezno pridržavati, poput isticanja u priopćenjima da radim prema ITI-jevim preporučenim uvjetima poslovanja, u to vrijeme još nisam bio primjenjivao, no nakon ovoga ispravio sam taj propust.

Osim toga, ako posumnjate da nešto nije kako bi trebalo biti, imajte dovoljno pouzdanja da pregorite gubitak i uštedite si vrijeme i živciranje.

Kad sam tako već bio na rubu živaca, u ruke mi je došao članak iz ITI-jeva biltena o tvrtki Towergate u kojemu je pisalo da njihovo automatsko osiguranje naknade sudskih troškova obuhvaća naknadu za neizvršenje ugovornih obveza naručitelja i povrat duga. Nisam ništa o tome znao dok nisam pročitao taj članak. Nazvao sam ih i oni su me uputili u to kako da postupim. Kad se moj klijent oglušio na sve pozive, Towergate je ponudio da mi nadoknadi što mi je klijent trebao isplatiti.

Naposljetku, klijent je ipak ponudio plaćanje 50 % od ugovorenog honorara te su mi osiguravatelji savjetovali da to prihvatim (i progutam gorku pilulu), a Towergate mi je nadoplatio ostatak honorara uključujući troškove i kamate. Bilo mi je to golemo olakšanje, ali time nisu bili izbrisani sati i sati koje sam proveo brižljivo formulirajući poruke elektroničke pošte, strahujući od protutužbe kad sam bio pokrenuo bezazlen postupak radi požurivanja isplate.

Jeste li vi osigurani za slučaj da vam se dogodi tako što? Posjedovanje osiguranja omogućava vam da se opustite i nastavite normalno raditi znajući da se imate komu uteći ako vam klijent ne plati, umjesto da se beskrajno brinete i strahujete.

Članak je preuzet dopuštenjem britanskog instituta za prevoditeljstvo ITI na čemu se zahvaljujemo

Preveo i obradio: Marijan Tokić.

Hrvatsko društvo znanstvenih i tehničkih prevoditelja član je Međunarodne federacije prevoditelja, tumača i terminologa (FIT), najveće međunarodne udruge pre- voditelja, tumača i terminologa, osnovane 1953. radi promicanja profesionalnosti u prevoditeljskoj struci, povezivanja i jačanja suradnje između pojedinih strukovnih udruga prevoditelja, poboljšanja radnih uvjeta u prevoditeljskoj struci, ali i zastupanja prava i zagovaranja moralnih i materijalnih interesa prevoditelja i unapređi- vanja njihova statusa u društvu. Kako bi prevoditeljima, tumačima, terminolozima, profesorima i studentima prevoditeljskih studija iz sedamdeset zemalja omogućio izravan kontakt uz rasprave o najnovijim trendovima i aktualnim pitanjima prevoditeljske struke, FIT svake tri godine organizira svjetski kongres. Zanimljivo je spome- nuti da se četvrti kongres 1963. održao u Dubrovniku.

Nakon uspješnih kongresa u Šangaju 2008. i San Franciscu 2011., o kojima je zanimljiv članak napisala ko- legica Marija Mrčela, ovogodišnji je kongres od 4. do 7. kolovoza održan na Slobodnom sveučilištu Berlinu u or- ganizaciji Savezne udruge tumača i prevoditelja (BDÜ), i to na glavnu temu „Čovjek i stroj. Budućnost prevodite- lja, tumača i terminologa“. Cilj je bio da 1500 sudionika nakon trodnevnog razmatranja utjecaja novih tehnolo- gija na prevoditeljsku djelatnost potvrdi i svijetu pošalje jasnu poruku da u prevoditeljskoj struci stroj nije prijet- nja čovjeku, nego da je unatoč svim tehničkim i elektro- ničkim pomagalima i mogućnostima u globaliziranom svijetu prijeko potreban.

Bogat i zanimljiv program kongresa od dvjesto izla- ganja, plenarnih izlaganja i radionica ujedinio je spozna- je znanosti o prevođenju i iskustva prevoditelja, tumača i terminologa iz cijelog svijeta radi otkrivanja budućih kretanja u prevoditeljskoj struci. Ključne su teme na koje je održano najviše izlaganja i kratkih seminara bile„Prav- no prevođenje/tumačenje“, „Čovjek i stroj“, „Tumačenje“, „Terminologija“, „Književno prevođenje“ i „Obrazovanje prevoditelja i tumača“.

U sklopu pravnog prevođenja/tumačenja održana su, između ostalog, izlaganja o suradnji ligvista i prav- nika u prevođenju i tumačenju na Sudu Europske unije, izazovima s kojima se susreću sudski tumači kad prevo- de i tumače na sudu za maloljetnike, smjernici 2010/64/ EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima te o tehnologijama koje se upotrebljavaju pri tu- mačenju na europskim i međunarodnim sudovima. O svojim iskustvima i stanju pravnog prevođenja izlaganja su održali kolege iz Južnoafričke Republike, Poljske, Slo- venije, Srbije i Venezuele.

Na temu „Čovjek i stroj“ bilo je riječi o prednostima i nedostacima strojno potpomognutog i strojnog pre- vođenja i tumačenja, njihovoj primjeni u Europskoj komisiji i Saveznoj banci, strojnom prevođenju književnih tekstova te predviđanjima za idućih pet godina.

Kad je riječ o usmenim prevoditeljima, izlagači su uglavnom govorili o utjecaju novih tehnologija, primje- rice tablet računala, pametne olovke, mobilnih aplikacija itd. na tumačenje.

Kad je pak riječ o terminologiji, između ostalog je predstavljena višejezična terminološka baza znanstve- nog i tehničkog nazivlja utemeljena na Ugovoru o su- radnji na području patenata koju je objavila Svjetska or- ganizacija za intelektualno vlasništvo. Renate Dockhorn preporučila je da bi se stručni tim koji uređuje nazivlje trebao sastojati od terminologa, tehničkih urednika, pre- voditelja i nekoliko osoba odgovornih za razvoj i marke- ting te je opisala kakvi bi trebali biti postupci određiva-nja i uređivanja nazivlja. Također je predstavljen model vrednovanja kvalitete terminološke baze podataka.

Uza zanimljivo plenarno izlaganje „Prevesti nepre- vedivo“, na kojem su iskustvo književnog prevođenja iznijeli prevoditelji književnih djela Güntera Grassa Oili Suominem i Per Øhrgaard opisavši sastanke s njemač- kim piscem na kojima su bili svi njegovi prevoditelji, teme povezane s književnim prevođenje, bile su, između ostaloga, marketing za književne prevoditelje, suradnja između prevoditelja i lektora te mogućnosti i ograniče- nja strojnoga književnog prevođenja.

Ove je godine uz temu kongresa posebno istaknuta važnost obrazovanja i profesionalnog razvoja tumača i prevoditelja, stoga je bilo izlaganja o izazovima s koji- ma se suočavaju profesori na studijima za prevoditelje i tumače kako bi studente pripremili za zanimanje pre- voditelja koje se danas ne sastoji „samo“ od prevođenja nego i od lektoriranja tuđih prijevoda, terminološkog rada, upravljanja projektima itd. Bilo je također riječi o korištenju računalnojezičnim izvorima i alatima u nasta- vi, predstavljene su različite metode i tehnike za razvoj terminološke kompetencije u sklopu prevoditeljskog studija te virtualni načini učenja i podučavanja.

Osim toga govorilo se i razgovaralo o naknadnom uređivanju strojno prevedenih tekstova (post-editing), za što neki predviđaju da će u budućnosti biti glavni zadatak prevoditelja, o imperativu stalnog povećanja produktivnosti, važnosti vidljivosti i marketinga pre- voditelja i prevoditeljskih agencija, ulozi strukovnih udruga prevoditelja i tumača, prevođenju i tumačenju u zdravstvu, audiovizualnom prevođenju, standardima, normama i certificiranju ponuđača pisanih i usmenih prevoditeljskih usluga te ulozi prevoditelja i tumača u društvu i njihovim pravima.

Ovogodišnji kongres također je bio prigoda za veliko slavlje.Međunarodna federacija prevoditelja, tumača i terminologa prošle je godine naime proslavila šezdeseti rođendan pa su ovogodišnji sudionici kongresa ujedno bili rođendanski gosti. U povodu toga na svečanoj je večeri u zrak pušteno mnogo plavih balona koji su na tren preplavili nebo iznad zgrade Henryja Forda u kojoj je održan kongres.

Dvadeseti kongres Međunarodne federacije prevo- ditelja, tumača i terminologa završio je imenovanjem novog vijeća, čiji će predsjednik do 2017. biti Henry Liu s Novog Zelanda, a potpredsjednici Reiner Heard, Silvana Marchetti i Terence Oliver. Na kraju je najavljen sljede- ći kongres čiji će domaćin 2017. biti Australski institut prevoditelja i tumača u Brisbaneu, za koji je već sada izrađena internetska stranica koja se može otvoriti na poveznici http://ausit2017.org/.

Ovaj bih prilog završila mišlju koju sam čula na kon- gresu. Riječ je o citatu portugalskog pisca i dobitnika Nobelove nagrade Joséa Saramaga, koji je prepoznao važnost prevoditelja i njihovu lingvističku i interkultur- nu kompetenciju, a koja glasi: „Pisci stvaraju nacionalnu književnost, (…) svjetsku književnost pišu prevoditelji.“ Ona je još jedan dokaz koliko je naše zanimanje pleme- nito i važno jer ljudima omogućujemo da njihova komu- nikaciji prijeđe nacionalne okvire i dobije međunarodnu dimenziju koja ne poznaje nikakve granice.

Dragi naši gosti, kolegice i kolege,

okupili smo se da proslavimo pedesetu obljetnicu našega Društva. Dugo je to razdoblje – pola stoljeća. Sve do našeg osnutka i književni i stručni prevoditelji bili su u jedinstvenoj organizaciji – u Društvu prevodilaca Hrvatske, a to je Društvo pripadalo Savezu društava prevodilaca Jugoslavije.

Prije nego što sam počela pripremati ovo predavanje pročitala sam sve naše statute, sve zapisnike skupština i zapisnike upravnih odbora. Uvidjela sam da bi iznošenje svih važnih podataka o našem Društvu potrajalo predugo, pa sam odlučila iznijeti – uvjetno rečeno – intimnu povijest Društva. Ta mi je ideja sinula nakon što sam pročitala knjigu Theodora Zeldina „Intimna povijest čovječanstva“ (“An Intimate History of Humanity”). Želja mi je bila govoriti o događajima kojih se sjećamo sa sjetom i veoma često i s osmijehom.

Osnivačka, konstituirajuća skupština održala se 23. prosinca 1957. s početkom u 18 sati u Pionirskom domu u Zagrebu. Ideja za osnivanjem potekla je od dr. Josipa Ritiga, člana ondašnjeg Društva prevodilaca Hrvatske. On je, naime, na jednom međunarodnom prevoditeljskom kongresu doznao da su se u nekim zemljama književni i stručni prevoditelji odvojili i osnovali svoja posebna društva. Smatrao je da bi bilo lijepo i pohvalno da i Hrvatska pripada onim malobrojnim državama koje prednjače u svijetu na području stručnog prevoditeljstva.

Prije pola stoljeća, kao i danas, društva su se osnivala tako da se sastalo najmanje deset uglednih ljudi iz neke struke i donijelo odluku o osnivanju društva te zacrtalo svoje ciljeve i zadatke u svojim pravilima. Danas se pravila nazivaju statutom. Pravila i imena osnivača dostave se nadležnim vlastima na odobrenje i kad se vlasti suglase, mogu razvijati svoju djelatnost kao pravni subjekt. No, bila su to „olovna vremena“ i ondašnje vlasti u Jugoslaviji primale su sa sumnjom inicijative koje su potekle „odozdo“, od skupine građana, premda je po tadašnjem zakonu to bilo moguće. Postavile su vlasti i uvjet da takvo društvo osnujemo, o čemu ću govoriti poslije.

Osnivači su bili: dr. Zorislav Dukat, odvjetnik, dr. Leo Držić, ugledni književni prevoditelj, dr. Kruno Simon, prevoditelj filmova, dr. Dragomir Andričević, odvjetnik, Branko Bucalo, novinar, dr. Josip Ritig, pravnik, inž. Josip Turčić, inž. Josip Petrović, Mladen Vukelić, dr. Teodor Gjurgjević i Marija Biondić.

Kako nismo mogli dobiti na uporabu neke državne prostorije, sastajali smo se u stanovima tajnika Društva, adrese kojih stanova smo navodili kao sjedište Društva. Te su adrese bile i Ilica 29/II, Varšavska 10 i Klaićeva 42. U tim se stanovima sastajalo i poslovalo dva-tri put na tjedan po dva-tri sata. Od 1977. Društvo ima iznajmljene prostorije u Palmotićevoj 22, a od 1999. do danas u Amruševoj 19. Od listopada 1976. do danas Društvo posluje puno radno vrijeme, svaki dan osam sati, osim subote i nedjelje.

Naši su predsjednici bili:

dr. Josip Ritig (1958. – 1964. i 1974. – 1977.)
Karlo Novak (1964. – 1965.)
Miro Grgić (1965. – 1966.)
dr. Zorislav Dukat (1966. – 1974.)
inž. Milan Crnobori (1977. – 1980.)
inž. Mladen Baron (1980. – 1986.)
Tomislav Martinović, prof. (1986. – 1990.)
Stanka Pavuna, prof. (1990. – 1995.)
Krešimir Blaževac, prof. (1996. – 1998.)
inž. Darko Mergenthaler (1998. – 1999.)
Marijan Tokić, prof. (1999. do danas).

Prije nego što ću govoriti o ostvarivanju naših ciljeva i djelatnostima kojima smo te ciljeve ostvarili, govorila bih o našim statutima kao temeljnim dokumentima za naš rad. Statuti su zanimljivi i stoga što odražavaju političke promjene u našoj zemlji. Ukupno smo ih imali deset, ne zato što smo htjeli promijeniti naše izvorne ciljeve zacrtane na osnivačkoj skupštini 1957., nego uglavnom zato što su nas političke prilike primorale na to.

Prvi statut odobren 1958. zvao se „Pravila“, a naše Društvo „Društvo stručnih prevodilaca Hrvatske“. Imao je 26 stavaka. Imali smo predsjednika, potpredsjednika, blagajnika, stručnu komisiju, upravni odbor i nadzorni odbor. Zanimljivo je da se u ovim „Pravilima“ ne spominje trajanje mandata. Ne spominje se ni u sljedećem statutu iz 1970. Očito je da se tako velika demokratičnost u to doba nije tolerirala. Godine 1971. promijenili smo naš naziv u „Društvo znanstvenih i tehničkih prevodilaca Hrvatske“ jer smo namjeravali postati članom FIT-a (Svjetska federacija prevoditelja), a FIT je primao članove pod takvim nazivom.

Godine 1974. odobren je novi statut jer je počelo samoupravljanje, pa se tekst morao „ukrasiti“ samoupravnim floskulama. Broj članaka porastao je na 78. Morali smo među ciljeve upisati „iznalaženje adekvatnih rješenja za neposredno sudjelovanje stručnih prevodilaca u izgradnji politike samoupravnog socijalističkog društva itd.“.

Godine 1977. već imamo 87 članaka, također zbog dodavanja fraza o samoupravnim strukturama. Godine 1986. političke floskule čine veći dio Statuta, a broj članaka povećao se na 94. Kako je onda Tito već bio umro, nazive funkcija u Društvu morali smo preinačiti prema nazivima u državnoj strukturi. Nitko se nije smio nazivati predsjednikom – predsjednik je postao predsjedavajući predsjedništva, upravni odbor postao je predsjedništvo, a nadzorni odbor – odbor samoupravne kontrole itd. Morali smo osnovati i „Odbor za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu“. Jedan članak je glasio: „Odbor sprječava djelatnosti koje teže promjeni društveno-političkog sistema SFRJ.“

Godine 1990. promijenili smo naziv Društva u „Hrvatsko društvo znanstvenih i tehničkih prevoditelja“, a 1993. skratili Statut na 30 članaka, bez floskula. Tri godine poslije, 1996., izbacili smo iz Statuta pružanje prevoditeljskih usluga jer Zakon o udrugama brani profitabilnu djelatnost, ali se Statut iz 1993. inače nije mijenjao.

Godine 1997. Statut ostaje isti kao prethodni, samo kao novost donosi da podružnice nisu pravne osobe.

Kada danas netko pročita naše statute iz sedamdesetih i osamdesetih godina, možda će pomisliti da smo se pretvorili u političku organizaciju. Među ciljevima Društva jedva se nazire struka i stručno prevoditeljstvo, ali dobar poznavatelj ondašnjih prilika smatrat će sve te fraze komičnima, prema izreci „totalitarizam + vrijeme = komedija“.

Kako bih sustavnije obuhvatila naš rad, držala bih se članka 6. našeg sadašnjeg Statuta koji sadrži ciljeve i djelatnosti kojima se ostvaruju ciljevi Društva.

Cilj 1. „Okupljati prevoditelje te poticati i razvijati svijest svojih članova o prevoditeljskoj etici i odgovornosti prevoditelja.“

Članovi se okupljaju kako bi zadovoljili svoju potrebu za pripadanjem skupini ljudi iste profesije. Godine 1960. već smo imali 68 članova, 1963. godine 190 članova, 1965. godine 200 članova, 1988. godine 750 članova, a danas njih oko 400. U našoj matičnoj knjizi imamo upisanih oko 3500 članova. Mnogi su već umrli, a mnogi su iz raznih razloga prestali plaćati članarinu, pa su brisani iz članstva. Od naše osnivačke skupštine do danas postavljali smo razne kriterije za prijam u članstvo. Članovi su uglavnom morali položiti prijamni ispit ili, u jednom razdoblju, donijeti na uvid 300 stranica prijevoda. Sudski tumači primaju se bez prijamnog ispita jer se njihovo znanje već provjeravalo prigodom njihova imenovanja sudskim tumačem. No, kako se politika uvijek miješala u naša pravila, u doba samoupravljanja vlasti su sugerirale da ne budemo isključivi i da primamo u članstvo svakoga tko pod moralnom i materijalnom odgovornošću potpiše pristupnicu u kojoj izjavljuje da se bavi stručnim prevođenjem.

O etici i odgovornosti ispitivači su uvijek naširoko govorili budućim članovima i upozoravali ih na golemu štetu koju može prouzročiti netočan ili površan prijevod.

Kako sam prije spomenula da ću govoriti o intimnoj povijesti Društva, moram napomenuti da su se prevoditelji, osim želje za pripadanjem skupini ljudi iste profesije, većinom učlanili u nadi da će dobivati tekstove na prijevod. U našem sadašnjem Statutu taj se financijski aspekt ne spominje jer prema sadašnjem zakonu naše Društvo pripada u neprofitne institucije, ali se u starijim statutima navodilo da Društvo posreduje kod povjeravanja stručnih prijevoda pojedinim članovima koji imaju potrebnu spremu i znanje na određenom području.

Danas je Društvo registrirano pri Ministarstvu pravosuđa, a Prevoditeljski centar, koji dijeli prevoditeljske poslove, pri Trgovačkom sudu. Postoji, međutim, ugovor između Društva i Prevoditeljskog centra u čijem članku 1. stoji da će članovi Društva putem Prevoditeljskog centra obavljati prevoditeljske usluge prema trećim osobama kao naručiteljima prijevoda.

I u socijalizmu smo mi prema zakonu bili neprofitna, društvena organizacija, ali kako privatnih agencija nije bilo, vlasti su tolerirale našu djelatnost, pogotovo kad smo im „objasnili“ da se prijevodi moraju povjeravati članovima Društva kako bi postojala društvena kontrola nad prijevodima jer se ne smije ostvarivati profit i doći do nekog vida komercijalizacije. Naravno da se ostvarivao profit i da smo obavljali komercijalnu djelatnost, ali ovakve su floskule uvijek urodile plodom.

Društvo sad nema plaćenog namještenika, svu administraciju, financijsko poslovanje, brigu o posuđenim rječnicima itd. obavljaju namještenici Prevoditeljskog centra besplatno. Društvo također ne sudjeluje u plaćanju režijskih i drugih troškova u prostorijama Društva, nego svoje prihode – a to su članarine – troši na izdavanje „Prevoditelja“ i organizaciju raznih skupova članova.

Cilj 2. „Zaštićivati svoje članove i boriti se za njihov položaj u društvu; razvijati i obogaćivati hrvatsko strukovno nazivlje u suradnji sa znanstvenim i obrazovnim ustanovama i prevoditeljskim ustanovama.“

Članstvo našega Društva u Svjetskoj federaciji prevoditelja (FIT) bilo je od neprocjenjive važnosti u zaštićivanju stručnih prevoditelja. FIT je pod zaštitom UNESCO-a. Na svojoj 19. generalnoj skupštini 1976. u Nairobiju UNESCO je donio „Preporuku o pravnoj zaštiti prevoditelja“ u kojoj se izjednačuju prijevodi znanstveno-tehničkih prevoditelja s literarnim prijevodima. Tu je Preporuku jednoglasno prihvatilo 145 članica UNESCO-a (među kojima je bila i Jugoslavija), pa je postala temeljnim dokumentom u borbi našega Društva za prava stručnih prevoditelja u našoj zemlji. Poslali smo zahtjev našim ondašnjim vlastima, pozivajući se na rezoluciju UNESCO-a, da se prevoditelji plaćaju kao i svi ostali radnici s visokom školskom spremom i rangiraju (prema ondašnjim platnim razredima) ovako:

  1. Prevoditelj pripravnik
  2. Stručni prevoditelj
  3. Samostalni stručni prevoditelj
  4. Stručni savjetnik za prijevode
  5. Voditelj odjela za prijevode.

Samostalnim prevoditeljima Društvo je ishodilo da mogu uplaćivati mirovinsko i zdravstveno osiguranje na temelju članstva u Društvu. U najnovije vrijeme samostalni prevoditelji moraju registrirati svoju djelatnost na drukčiji način, ali naši članovi koji se odluče postati pravni subjekti mogu za svoju djelatnost od Društva dobiti statistički broj za svoju samostalnu djelatnost.

Glede dijela Cilja 2. „razvijati i obogaćivati strukovno nazivlje“ moramo se vratiti u stara vremena i govoriti o jednoj povijesno važnoj ulozi našega Društva.

Mi smo se osnovali ubrzo nakon poznatoga Novosadskog dogovora potpisanog u prosincu 1954. Točka 1. toga Dogovora kaže: „Jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik“. Točka 6. glasi: „Pitanje izrade zajedničke terminologije također je problem koji zahtijeva neodložno rješenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života“.

Da bismo dobili odobrenje za registraciju našega Društva, vlasti su postavile uvjet da sudjelujemo u ostvarenju točke 6., to jest da tu zadaću u potpunosti preuzmemo na sebe. Nismo imali izbora. Zadaću smo preuzeli 17. travnja 1958., a odobrenje rada našega Društva uslijedilo je 21. listopada 1958.

Dana 17. travnja sazvan je sastanak na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kako bi se potpisao dogovor da Savez društava prevodilaca Jugoslavije bude nositelj zadatka izrade „rječnika stručne i naučne terminologije na principu dedubletiranja – jedan izraz za jedan pojam“. Govorilo se o Savezu, premda smo mi u Hrvatskoj jedini u Jugoslaviji imali Društvo stručnih prevodilaca u osnivanju jer se tada na individualne republičke inicijative nije dobro gledalo. Ostala republička društva stručnih prevoditelja u Jugoslaviji osnivala su se nekoliko godina nakon našega Društva.

Na tom su sastanku uz dr. Josipa Ritiga, predstavnika našega Društva, bili dr. Josip Hamm, sveučilišni profesor, dr. Ljudevit Jonke, sveučilišni profesor u ime Matice hrvatske, i Zlatko Gorjan, u ime Saveza prevodilaca Jugoslavije, a dogovor je supotpisao i Mate Hraste, sveučilišni profesor. Izvorni potpisani „Dogovor“ nalazi se u arhivi Društva. Naše je Društvo trebalo do kraja lipnja 1958. izraditi prijedlog za taj opsežan rad i poslati na odobrenje Pravopisnoj komisiji Matice srpske u Novom Sadu koja bi onda postavila principe za prihvaćanje zajedničkih termina. Jedna skupina terminologa u našem Društvu marljivo je radila na tom poslu sve do 1963. U ovaj projekt uključilo se i Udruženje stručnih prevodilaca Srbije, odmah nakon osnutka toga udruženja 1960. godine.

No, što je taj višegodišnji rad pokazao?

U časopisu našega Društva „Lingvist“ br. 4 od srpnja 1963. dr. Ritig, predsjednik naše terminološke komisije, piše da su se našli pred nerješivim problemom: „Od 15-20.000 skupljenih termina na dublete otpada 3-4000 termina koje valja ujednačiti. Što više, iz dana u dan stvaraju se novi različiti stručni termini u Zagrebu i Beogradu, a stručni prevoditelji i njihova društva nemaju pravo statutiranja, tj. odlučivanja koji će se termini prihvatiti a koji odbaciti“. Ne mogu prevoditelji odlučiti je li ispravno reći ‘isporuka strojeva dušičnih gnojiva’ ili ‘liferacija mašina za proizvodnju azotnih đubriva’, niti je li ispravna riječ ‘tokarilica’ ili ‘strug’, ‘kuglični ležaj’ ili ‘loptično ležište’, ‘tinta i komad papira’ ili ‘mastilo i parče hartije’. Dakle, naš je mukotrpan terminološki rad ukazao na to da je sav novac plaćen za ‘dedupletiranje’ urodio posve suprotnim plodom od izvorne nakane.“

Budući da se 1963. nije smjelo tvrditi da se radi o dva različita jezika, dr. Ritig u svom članku piše „da se stručni prevoditelji nalaze u delikatnom položaju: želeći da se drže načela jezičnog jedinstva srpskohrvatskoga moraju prevoditi jednom terminologijom – ali kojom?“ I dodaje: „Događalo se da su ugovori bili sklapani sa stranim partnerima na jednoj, a kasnije na drugoj terminologiji, pa se strancima činilo da se radi o dva različita jezika“.

Bilo bi od velike važnosti da neki stručnjak za povijest hrvatskoga jezika, ili osoba koja piše doktorat o toj temi pregleda našu arhivu jer bi tu pronašao izvornu građu i dokumentaciju za koju se malo zna, ali koja bjelodano dokazuje da je najveća razlika između srpskoga i hrvatskoga jezika u stručnom nazivlju. Politika se htjela nametnuti lingvističkoj znanosti, ali je znanost pobijedila. Nakon objavljivanja naših nalaza Srbi su pisali svoje stručne rječnike na svom jeziku, a Hrvati na svom. Političari su prešutno prihvatili ovu činjenicu, ali službeno se o tome dugo nisu dogovorili.

Od ranih sedamdesetih godina do danas naši su napori za unapređenjem hrvatske stručne terminologije usmjereni više na borbu protiv uporabe germanizama i anglicizama, npr. da se ispravno kaže brtvilo a ne dihtung (dichtung) i rasplinjač a ne fergazer itd.

Cilj 3. „Surađivati s prevoditeljskim i srodnim udrugama u zemlji i inozemstvu u rješavanju strukovnih teškoća prevoditeljstva i prevoditelja, štititi Društvo i socijalni položaj prevoditelja te njihova autorska prava.“

Surađivali smo sa Savezom društava znanstvenih i tehničkih prevodilaca Jugoslavije od 1961. kad se taj Savez osnovao. Bila je to više formalna i administrativna suradnja. Prevoditeljski skupovi koje su pojedinačna republička društva organizirala formalno su se uvijek održavali „pod okriljem Saveza“. Inače tu suradnju pamtim po neprestanim i nepotrebnim političkim „prepucavanjima“.

Suradnja sa Svjetskom federacijom prevoditelja (FIT) bila je korisnija i intenzivnija. FIT se osnovao 1953. Tada je bilo šest članova, a sad ih ima oko 70. Iz nekih zemalja FIT ima i više članova.

Godine 1961. učlanio se u FIT ondašnji jedinstveni Savez društava prevodilaca Jugoslavije, a 1972. Savez društava znanstvenih i tehničkih prevodilaca Jugoslavije.

Godine 1963. u Dubrovniku je održan Svjetski kongres FIT-a na kojem je prihvaćena „Povelja prevoditelja“ (Translators Charter), jedan od temeljnih dokumenata FIT-a. Naš Zlatko Gorjan postaje predsjednik FIT-a od 1964.

Da se opet vratim na „intimnu povijest Društva“, htjela bih citirati neke pomalo komične rečenice iz jednog zapisnika našega Upravnog odbora koji je održan neposredno prije odlaska na Kongres u Dubrovnik. Bila su to financijski teška vremena, novca za put i boravak nije bilo, pa je Upravni odbor uputio zahtjev kulturnim vlastima za novčanu pomoć s ovim riječima: „Što više prevodilaca ide i razgovara sa stranim prevodiocima o uspjesima socijalizma i komunizma, to će politički uspjeh Kongresa biti veći“. To je, izgleda, bio snažan argument jer su odobrena velika sredstva i prevoditelji iz našega Društva išli su na Kongres masovno, na državni račun.

Državne dotacije za naš rad prestale su 1981. i otad nikada ništa nismo dobivali.

FIT je dosad imao 17 kongresa, a osim u Dubrovniku 1963., jedan je održan i u Beogradu, 1990. godine.

Naše Društvo, već kao posebno društvo Republike Hrvatske, dakle ne putem Jugoslavije, primljeno je u FIT na 13. kongresu u Brightonu 1993. Kako Hrvatska ni u koju svjetsku ili europsku organizaciju ne može ući jednostavno, i mi smo imali podosta teškoća da nas učlane (jedva su shvatili da Hrvatska više nije u sastavu Jugoslavije).

Od primitka Hrvatskog društva znanstvenih i tehničkih prevoditelja u FIT malo nas je išlo na kongrese FIT-a. Jedna je članica išla na Kongres u Australiju (prof. Stanka Pavuna) i jedan naš član, prof. Marijan Tokić, u Finsku na 17. kongres. Sedamdesetih godina išlo se na kongrese masovno, tako da se na Kongres u Montrealu 1977. prijavilo toliko prevoditelja da smo se bavili mišlju da za tu svrhu unajmimo poseban charter avion.

Sljedeći, 18. kongres bit će u Kini. Bilo bi dobro da nas ide što više.

Cilj 4. „Prikupljati izvore strukovnog nazivlja (rječnike, glosare, priručnike i ostalu strukovnu literaturu) i stavljati ih na raspolaganje članovima.“

Imamo oko 1000 stručnih rječnika koji stoje na raspolaganju članovima. Nalaze se i na našoj web-stranici, trebali bismo popis malo ažurirati. Prije smo kupovali gotovo sve rječnike, ali sad je potreba za njima nešto manja zbog interneta kojim se većina naših članova svaki dan služi.
Od časopisa redovito primamo Babel časopis FIT-a, FIT Newsletter, Universitas iz Austrije, MDÜ (Mitteilungen für Dolmetscher und Übersetzer) iz Njemačke, Mostove iz Slovenije, Cadernos de Estudios Linguisticos iz Brazila, časopis Jezik i mnoge druge. Nažalost, malo ih se čita.

Cilj 5. „Izdavati rječnike, glosare i djela o prevoditeljstvu i nazivlju.“

Rječnike ne izdajemo kao Društvo, ali su ih izdali mnogi naši sadašnji i bivši članovi. Da spomenem samo neke najvažnije:

Budući da šezdesetih i sedamdesetih godina nije bilo mjerodavnih stručnih rječnika (Dabčev Tehnički rječnik, njemačko-hrvatski, izašao je tek 1969., a hrvatsko-njemački 1970.), glosari koje je naše Društvo izdavalo bili su od goleme koristi. Tiskali smo ih u velikoj nakladi i prodavali ne samo našim članovima nego tvornicama i poduzećima. Bili su uvijek razgrabljeni. Da spomenem samo neke:

Cilj 6. „Izdavati društveni časopis radi općeg i strukovnog obavještavanja članova i javnosti o radu Društva.“

Prvi naš časopis bio je LINGVIST. Izdavali smo ga od 1963. do 1965. Počeo je izlaziti kao „Časopis stručnih prevodilaca Hrvatske“. Slali smo ga u sve republike Jugoslavije, pa smo stoga poslije „zamoljeni“ da ga izdajemo kao „Časopis stručnih prevodilaca Jugoslavije“ jer takav časopis druga republička društva nisu imala.

Suradnici su bili veoma ugledni ljudi, odnosno s vremenom ugledni postali: Željko Bujas, Miroslav Beker, Vladimir Ivir, Blanka Jakić, Ivana Batušić, Zlatko Crnković itd. Gotovo su svi oni poslije izdavali svoje rječnike.

„Lingvist“ je objavljivao veoma korisne glosare. Objavljivale su se riječi i pojmovi koji se nigdje u tiskanom obliku nisu mogli naći na našem tržištu, a prevoditelji su ih morali rabiti u svakidašnjem radu. Primjeri: Nadzorni odbor Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije = Financial Supervisory Committee of the Socialist Alliance of the Working Poeple of Jugoslavia. Ili: investitor = employer, nadzorni organ (na gradilištu) = engineer, izvođač = contractor.

Nikada naklada nije bila dosta velika za tržište. Urednik je bio pokojni Marijan Novak.

Drugi naš časopis bio je (i sada je) „Prevoditelj“. Prvi je broj izašao u rujnu 1976. Urednici su bili: Mario Kinel, Stanka Pavuna, Loredana Maravić i Vinko Purgar. Izlazi jedanput-dvaput na godinu. Najnoviji je broj 86.

Premda sad imamo veliki broj stručnih rječnika i služimo se internetom, prilozi u „Prevoditelju“ su korisni, poučni i zanimljivi. Svaki prijedlog za poboljšanjem kakvoće dobro je došao. Pozivamo također članstvo da šalje što više priloga za objavljivanje.

Nisam govorila o svima našim ciljevima zacrtanim u Statutu jer se pozornost slušatelja ne može predugo zadržati, ali vjerujem da sam ipak ukazala na to da je naše Društvo obavilo zaista koristan stručni rad.

Pri kraju bih navela što smo prevodili i koliko. Uz posredovanje Društva, a sad uz posredovanje Prevoditeljskog centra, naši članovi prevode 150-200 kartica na dan, oko 3-4 tisuće na mjesec, a ukupno od našeg osnutka preveli smo blizu dva milijuna autorskih kartica. Prevodimo na dvadesetak stranih jezika i s tih jezika na hrvatski. Radili smo za više od 4000 komitenata – naručitelja. Za neke radimo već 50 godina, što ukazuje na to da su naši naručitelji zadovoljni našim stručnim radom. Od naših dugogodišnjih naručitelja spomenula bih Končar, Đuru Đakovića, HEP, Kraš, Ingru, Plivu itd.

Tijekom Domovinskog rata nije bilo mnogo prijevoda, a i ono što smo prevodili često smo radili besplatno. Prevodili smo zahvalnice na donacijama humanitarnih konvoja, apele za intervenciju – zaustavljanje rata i zamolbe za priznavanjem Hrvatske kao samostalne države. Najviše smo prevodili konsekutivno – naši su prevoditelji pratili humanitarne konvoje i novinare koji su razgovarali s našim političarima. Uglavnom su se tražili prevoditelji, konsekutivni i simultani – kao pratnja. Zbog zahtjeva za pratnjom, a pratnja se na engleskom jeziku može reći „escort“, dolazilo je i do komičnih situacija. Neki je Japanac tražio od nas „escort service“. Budući da su to bila tjeskobna vremena, ja sam pomislila da se radi o pratnji novinara, a ne o pratnji „animirdame“, pa sam poslala jednog našeg starijeg člana, starijeg od 70. Došlo je do velike konfuzije, naravno da je Japanac njegove potencijalne usluge otklonio, a mi smo se godinama smijali toj zaista nespretnoj jezičnoj zabludi.
No, da se vratimo ozbiljnim stvarima. Ni jedna važna zgrada, most, bolnica, škola, nuklearni reaktor ili hidrocentrala nije se sazidala bez naših tehničkih prijevoda. Prenijeli smo dostignuća u svijetu na području tehnologije i pravnih normi, poboljšali smo zakonodavstvo naše zemlje, upoznali svijet s našim prirodnim ljepotama prijevodima turističkih prospekata i unaprijedili gospodarstvo vrsnim prijevodima ugovora. Svaki je naš prijevod povezivao svijet s Hrvatskom. Da i ne govorim o simultanim i konsekutivnim prijevodima bez kojih naše vlasti ne bi mogle uspostaviti kontakte sa svijetom.

Dakle, naši su prevoditelji svojim radom uzdignuli Hrvatsku na višu znanstvenu, tehnološku i civilizacijsku razinu.

Stoga bih ovo izlaganje završila citiranjem filozofske konstatacije: „Mi možemo biti zadovoljni svojom srećom samo ako i svijet ima neke koristi od toga što smo prošli kroz njega. To daje i samom životu svrhu koja je veća od prozaične“.

Našim smo prevoditeljskim radom pružili korist našoj zemlji, a donekle i svijetu, pa s pravom možemo biti zadovoljni.

Kontakt
Kontakt

drustvoprevoditelja@gmail.com Telefon ++ 385 (0) 1 4922 730                                                        Telefaks ++ 385 (0) 1 4817 658                                                                     Adresa: Amruševa 19/II, 10000 Zagreb Prikaži na mapi ›